Riječ inteligencija potiče od latinske riječi inteligere i znači razumijeti, shvatiti. Iako se definicije inteligencije razlikuju, teoretičari se slažu da je inteligencija potencijal, a ne potpuno razvijena sposobnost.

Smatra se da je inteligencija kombinacija urođenih karakteristika živčanog sustava i razvojne inteligencije, oblikovane iskustvom i učenjem. Iako bi se moglo pomisliti da visoka inteligencija omogućava osobi uspjeh u društvu, mnogi drugi čimbenici koji utječu na društveni uspjeh čine predviđanja nepouzdanim.

Mehanizmi pretvaranja intelektualne sposobnosti u društveni uspjeh nisu u potpunosti razjašnjeni. Tako, na primjer, postoji čvrsta veza između uspjeha u osnovnoj školi i inteligencije, ali nakon toga nije više moguće predvidjeti uspjeh pojedinaca na temelju inteligencije.

Testove inteligencije čini niz zadataka koji mjere mogućnost stvaranja apstraktnih predodžbi, učenja, i svladavanja novih situacija. Najčešći testovi inteligencije su Stanford-Binetov test inetligencije i Wechslerov test inteligencije. Stanford-Binetov test inteligencije je američka prilagodba francuskog Binet-Simonovog testa inteligencije, a prvi put ju je koristio Lewis Terman 1916, psiholog na sveučilištu Stanford. Rezultat testa je izražen u jedinicama kvocijenta inteligencije (intelligence quotient ili IQ) je moguće mjeriti, iako nesavršeno, testovima inteligencije.