U izvještaju VII. Brodske pješačke regimente od 9. prosinca 1830. godine objavljeno je da je u Štitaru počela sa radom Narodna ili elementarna škola. 

U to doba razina pismenosti u mjestu bila je vrlo niska, vezivala se uz vojne zapovjednike, pisare,svećenika i pokojeg trgovca i obrtnika. Obični graničarski puk bio je mahom nepismen. Obrazovanje puka bio je uvjet za bijeg iz zaostalosti i uvjet razvitka, znale su to vrlo dobro ondašnje austrijske vlasti pa su pristupile opsežnom projektu formiranja školskog sustava. U sklopu tog projekta osnovana je elementarna škola i u Štitaru. Nastava se izvodila na njemačkom jeziku u državnoj zgradi koja i danas postoji u ulici M. Gupca 4.

Godine 1864. školu je pohađalo oko 60 učenika u četiri odjela od I. – IV. razreda. U školi je dugo službovao domaći čovjek, Grga Živković, a plaća mu je iznosila 44 forinte mjesečno.
Zbog porasta broja učenika preuređen je vojni magazin (u današnjoj Strossmayerovoj ulici – park ispred Doma kulture) u školsku zgradu, te se u toj zgradi izvodila nastava sve do 1944. godine.

Škola je od kraja 19. stoljeća pa do dvadesetih godina 20. stoljeća bila četverorazredna, a tridesetih godina uvedena je “ opetovnica “ kao peti razred. Školu je u tom razdoblji pohađalo od 60-90 učenika. U jednom periodu tijekom II.svjetskog rata škola je služila kao vojarna za posadu oružanih snaga Nezavisne države Hrvatske. Partizani su poslije borbe i protjerivanja ustaške i domobranske posade školu spalili kako se ovi više ne bi mogli vratiti.

Od tog vremena pa sve do zidanja nove školske zgrade 1954. godine nastava se izvodila na više lokacija (DVD, kuća trgovca Polaka i privatne zgrade ). Školske godine 1952./53. godine škola je petorazredna a već iduće 1953./54. godine škola je šestorazredna. U periodu od 1951.-1959. godine broj učenika se sa 100 svake godine povećavao za 25-30.

Godine 1954. izgrađena je nova školska zgrada koja je i danas u funkciji.

Potreban materijal osigurao je ondašnji Kotarski narodni odbor iz Županje a sve potrebene radove izvršili su mještani dobrovoljnim radom. Godine 1955. uz školsku zgradu sagrađena su i dva stana za učitelje.

Godine 1962. škola je dobila pravnu osobnost pa je kao takava mogla samostalno funkcionirati;naravno onda se to drugačije nazivalo pa u Spomenici škole piše da je škola dobila pravo korištenja svojih osnovnih i obrtnih sredstava. Kao rezultat toga vrlo se brzo, već 1964. godine, zbog naraslog broja učenika i modernizacije nastave pristupilo nadogradnji školske zgrade (učionca tehničke kulture i učionica TZK ). Izgrađeno je i spremište za drva te vanjski sanitarni čvor.

Godine 1977. izgrađena su vanjska igrališta što je značajno unaprijedilo nastavu tjelesne kulture.

Godine 1979. izvršeni su značajni radovi na školskoj zgradi; izvršena je rekonstrukcija elektro-instalacija, izgrađena je vodovodna mreža, sagrađen suvremeni sanitarni čvor, izgrađene kancelarije, opremljena šk.kuhinja te uređen okoliš škole. U periodu od 1960. do 1980. godine broj učenika kretao se od 280 do čak 560 u šk.god 1973./74. što je najveći broj upisanih učenika od postanka škole. Od tada trend je smanjenja broja učenika pa danas školu pohađa 270 učenika.

Godine 1997. instalirano je centralno grijanje što je znatno poboljšalo uvjete izvođenja nastave. 2003. godine pristupilo se opsežnim radovima na rekonstrukciji školske zgrade koja je nakon 50 godina bila u prilično derutnom stanju; pokriven je krov, izmijenjena je vanjska i unutarnja stolarija, stavljene nove podne obloge, temeljito uređeni unutarnji prostori, uređena fasade zgrade te izvršena rekonstrukcija rasvjete.

Treba naglasiti da je u sklopu istog projekta škola opremljena kompletno novim namještajem za učionice i kabinete gdje od svega toga ne odstupa
niti informatička oprema.

Jedino što sada nedostaje školi je športska dvorana koja će, nadam se, u skoro vrijeme biti izgrađena…

Ivan Martinović, hrvatski  pedagog, metodičar, učitelj i povjesničar školstva. Rođen je u Štitaru 30. siječnja 1848. godine. Prof. Ivan Martinović primio je temelj svojega duhovog razvitka u velikoj krajiškoj zadruzi Martinovića. On je sam znao govoriti – piše o njemu jedan njegov poznavalac;

„da se u zadružnom životu naučio radu, redu, čistoći, poslušnosti, savjesnosti i kršćanskoj pobožnosti.“

Ta stara štitarska graničarska zadruga iz koje je potekao prof. Martinović bila je na mjestu kuće u sadašnjoj Strossmayerovoj ulici na broju 88. U Štitaru je završio njemačku općinsku školu, a u Vinkovcima pukovnijsku glavnu školu. Neko vrijeme poslije toga radi kao učitelj – pripravnik u Štitaru, a onda je naredbom krajiških vlasti imenovan narodnim učiteljem u Šiškovcima.

Godine 1868. položio je prijemni ispit i završio dvogodišnji pedagoški tečaj u Petrinji. Nakon toga imenovan  je  učiteljem u Gundincima. Od godine 1871. ponovno u Petrinji pohađa pedagoški tečaj za učitelje građanski škola. Nakon završetka tečaja ostaje u Petrinji  i dobiva mjesto učitelja u novoosnovanoj  vježbaonici petrinjske učiteljske škole. Za svoj marljivi rad i zalaganje 1873.  nagrađen je odlaskom u Beč na Svjetsku izložbu. Tom je zgodom prisustvovao skupštini slavenskih pedagoga. Težeći osobnom usavršavanju, uz potporu Zemaljske vlade, od 1875. pohađa  Bečki pedagogij kojeg uspješno završava 1878. Time je prof. Martinović stekao najvišu moguću naobrazbu koju je u to vrijeme mogao steći učitelj.

U svjedodžbi o završenom  pedagogiju koju je pisao tada napredni i poznati pedagog Friedrich  Dittes kod kojeg je Martinović pohađao studij  piše:

„Vladanje bez prijekora. Nadam se da će po svom marljivom radu i  po moralnim kvalitetama odgovarati potrebama domovine.“

Iz života u Beču ostala je anegdota koju je zabilježio pokojni vlč. Luka Vincetić koji je u rodbinskoj vezi s prof. Martinovićem.

Profesor Martinović redovito je istom bečkom ulicom išao na predavanja u Pedagogij, a bio je naočit, zgodan i jak čovjek. Jednom prilikom ga je zaustavio otmjeni stariji bečki gospodin i počeo se raspitivati tko je on, što radi tu itd. Kad je saznao da je oženjen reče; Šteta, moja Vas kći već duže vremena prati i zanima se za Vas. Sklona Vam je, no pošto ste oženjeni nažalost od toga nema ništa.

Po povratku iz Beča službuje u Podgajcima i Županji. O njegovom  radu u Podgajcima u zapisniku  komisije brodske pukovnije stoji;

„Učitelj je Martinović ovu od prije zanemarenu školu doveo do najljepšeg uspjeha  u obuci te za to zaslužuje najveće priznanje.“

Nakon toga službuje u građanskim školam u Novoj Gradiški i u Brodu na Savi gdje je bio ravnatelj škole. Njegov rad u tim školama na visokoj je razini i uživa veliki ugled među građanstvom. U to vrijeme počinje njegov rad u učiteljskim udrugama i borba za unaprjeđenje školstva. Godine 1892. biva premješten u Zagreb, najprije u vježbaonicu uz učiteljsku školu, a ubrzo na mjesto profesora u istoj školi. Tu ostaje do umirovljenja 1909. godine.  Zanimljivo je spomenuti da je, već kao zreli profesor, od 1892. – 1895. pohađao predavanja na Filozofskom fakultetu –  uvijek je bio svjestan da još puno toga ne zna.

Godine 1906., kao vrsni pedagog i poznavatelj hrvatskog školstva, uz potporu zemaljske vlade odlazi na studijsko putovanje po Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj. Cilj putovanja je proučavanje tamošnjeg školstva i mogućnost primjene organizacijskih oblika i naprednih pedagoških i obrazovnih metoda rada u hrvatskim školama.

Iako je bio domoljub, koji je uvijek isticao značaj hrvatskih učiteljskih institucija, učiteljskih društava i odgoja hrvatske mladeži ipak se nikada nije bavio politikom. Zalaganjem za rad hrvatskih učiteljskih institucija, širenje prosvjete i obrazovanja mladih smatrao je pravim načinom borbe za slobodu svog naroda i njoj je posvetio cijeli svoj život.

Prigodom odlaska u mirovinu Zemaljska vlada mu se posebnim pismom zahvalila na:

„u svakom pogledu uzornom i ćudorednom vladanju, revnom i vjernom službovanju kao i na naprednoj i uspješnoj pedagogijsko-didaktičkoj vještini.“

Zahvala od banske vlade nije baš bila uobičajena, nju je zbilja trebalo zavrijediti.

,Rad prof. Martinovića  naročito je vrednovan u okviru njegovog rada u Hrvatsko pedagoško – književnom zboru čije je  dopisni član od 1881.,  od 1895 „pravi“ do kraja života,  pa  doživotni „počasni“ član. Dugi niz godina bio je član  upravnog odbora Zbora i njegovih komisija a predsjedao je i 3. Odsjekom zemljopis-prirodoznanstvo.

Njegova nastojanja vezana uz obrazovanje učitelja za rad s  gluhonijemom djecom, kao i ostalom djecom s poteškoćama u razvoju, izrada i sudjelovanje u izradi nastavnih planova za pojedine predmete, nastojanja da u njih, osim obrazovnih, ugradi i stjecanje takvih znanja koje će učenika pripremiti za praktičan život,  svrstavaju ga u red  naših najistaknutijih pedagoga toga vremena. Prof. Martinović je 1909. godine izabran za predsjednika  Hrvatsko pedagoško – književnog zbora na mandat od tri godine.

Velike su njegove zasluge prilikom ustanovljenja Hrvatskog školskog muzeja na čijem je čelu bio do smrti. Umro je 24. srpnja 1927.  u Zagrebu, a pokopan je na Mirogoju. Prilikom posljednjeg ispraćaja svoje posmrtno slovo doktor  Čajkovac zaključio je riječima;

„Pokojnog Ivana Martinovića možemo dostojno staviti uz bok našim velikim učiteljima, njegovim zemljacima: iz susjednog sela Velika Kopanica je Ivan Filipović, a kraj nje je i Babina Greda iz koje je Mijat Stojanović… Neka bude svijetla uspomena posljednjem krajiškom učitelju.“

Posljednje počivališta prof. Martinovića nalazi se na Mirogoju u Zagrebu. U zaštićenom je dijelu groblja koje se smatra spomenikom kulture. Troškove je platio grad Zagreb i na taj način posmrtno odao priznanje  za njegov rad u hrvatskom školstvu.

No, već za života prof. Martinoviću odano je veliko priznanje. Godine 1925. širom Hrvatske obilježavana je 1000 obljetnica Hrvatskog kraljevstva. U sklopu obilježavanja izdano je enciklopedijsko izdanje, knjiga; Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti 925–1925. godine.

Iz uvoda :

I mi eto htjeli smo da proslavimo ovu našu dičnu 1ooo godišnjicu hrvatskog kraljevstva tako, da prikažemo uz kratak pregled povijesti hrvatskoga naroda u kratkom nizu lica onih, koji su od g. 925 do 1925. u 1000 godina radili i djelovali na ponos hrvatskog naroda.

MARTINOVIĆ IVAN. Rodio se 1. I. 1848. u Štitaru. G. 1870. osposobljen za učitelja glav. škola, te bio namješten njem. opć. učiteljem u Gundincima. Već god. 1872. polaže ispit za učitelja grad. škola te do konca škol. god. 1875. službovao u vježbaonici u Petrinji. Po tom je svršio trogodišnji bečki peđagogij (1878.). Službovao jo u Županji, Novoj Gradiški i Brodu, a god. 1892. pridijeljen kr. vježbaonici u Zagrebu. God. 1895. glavni učitelj učitelj, škole, a 1909. umirovljen. Pripadao je kolu osnivača svih učitelj, institucija, a nekojim bio i predsjednikom. Napisao je mnogo članaka u domaćim škol. časopisima kao i u novinama. Izdao je god. 1912. Povjesne crtice o školstvu brodske pukovnije i brodskog okružja. Osobito mu jo uspio Životopis Mijata Stojanovića (1919.). Bio je predsjednikom i postao počasnim članom u Hrv. pedag. knjiž. zboru (1909.—1912.). Kao ravn. Hrvat. škol. muzeja stekao je zamjernih zasluga. — Stj. Š. —

Kasnije, tekst o prof. Martinoviću donosi i Hrvatska enciklopedija, nazvana i Hrvatska opća enciklopedija u izdanje Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže.

Martinović, Ivan, hrvatski učitelj i pedagog (Štitar kraj Županje, 30. I. 1848. – Zagreb, 24. VII. 1927.). Radio kao učitelj građanskih škola i profesor Učiteljske škole. Proučavao školstvo u Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj, o čemu je pisao u pedagoškim listovima i časopisima. Bio je predsjednik Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora (1909.–12). Suradnik Pedagogijske enciklopedije. Glavna djela: Povijesne crtice o školstvu brodske pukovnije i brodskog okružja (1912.), Hrvatsko-slavonske školske komisije i školski ravnatelji (1915.), Životopis Mijata Stojanovića (1919).

U biblioteci Slavonica izdavačke kuće Privlačica, ostvarenoj tijekom 1994. i 1995. godine, objelodanjeno je, u 20 kola, sto knjiga s odabranim djelima hrvatskih književnika i povjesničara iz Slavonije. Tom panoramom zavičajne pisane riječi obuhvaćeni su autori čiji su opusi dovršeni, a to znači da u njoj nema djela živućih autora. U biblioteku su, dakle, uvršteni zavičajnici koji su već otišli u književnu povijest. Među izdanjima je i rad prof. Ivana Martinovića Iz povijesti Vojne krajine.

Prof. Martinović redovito je, više puta godišnje, dok su mu to godine dopuštale dolazio u Štitar svome bratu Franji u goste. To je sada kuća u ulici Bana Jelačića (Bunarić) br. 16. Tu je uvečer, pričala mi je moja baka Marija, znao okupiti oko sebe susjede i poznanike pa im satima pričati o novostima u svijetu i razgovarati sa njima o njihovim upitima i interesu. Kuća njegovog brata Franje bila je puna pučkih zabavnih i poučnih knjiga koje je on slao svojima iz Zagreba ili ih je sam donosio. Svojeg brata Franju znao je izričito zamoliti, da kad  mu dođe u Zagreb, dođe obučen po „ graničarski“ u obojke, opanke, štrikano špencle, gaće i rubinu. Baka mi je pričala  kako je nju dok je kao djevojka dolazila k njemu u Zagreb, to nije bilo tako rijetko, dok su se vozili fijakerom po Zagrebu, znao upozoriti da sjedne pokraj njega na zadnje sjedalo i njemu s desne strane. Tako Zagrepčani znaju da ona nije sluškinja i da je on seljačkog, „graničarskog“, porijekla. Svojem unuku dao je mali dukat kad mu je prvi put rekao na slavonskoj domaćoj ikavici „ Dido”. Volio je svoje učiteljsko zvanje. Sve troje njegove djece; Ivša, Ljubica i Mara postali su učitelji i radili su u tom zvanju.

Bibliografija radova Ivana  Marinovića obuhvaća više od 200 naslova. Veliki dio njegovih radova su stručni radovi s područja pedagogije, metodike, organizacije rada škola ili rada pojedinih učiteljskih društava. Svoje radove objavljuje  u Napretku,  Hrvatskom učiteljskom domu, Školi,  Smilju,  Književnoj smotri, Srijemskim novinama, zagrebačkim novinama na njemačkom; Agramer Zeitung i Agramer Tagblattu i mnogim drugim listovima. Bio je suradnik Pedagogijske enciklopedije.

Glavna djela: Povijesne crtice o školstvu brodske pukovnije i brodskog okružja (1912.), Hrvatsko-slavonske školske komisije i školski ravnatelji (1915.), Životopis Mijata Stojanovića (1919.).

Ove 2018. godine navršava se 170 godina od  rođenja prof. Ivana Martinovića. Zbog  njegovih velikih zasluga na polju prosvjete i obrazovanja  pokrenuta je građanska inicijativa za preimenovanje Osnovne škole u Štitaru. Inicijativa nema nikakve ideološke  motive, prof. Martinović nije se bavio politikom. Cijeli svoj život posvetio je odgoju i obrazovanju hrvatske mladosti, usavršavanju učitelja u zvanju i unaprjeđenju cjelokupnog hrvatskog školstva. Posao učitelja i rad u prosvjeti je proces čiji rezultati nisu vidljivi odmah. Kad  dijete odraste i dođe u radnu i stvaralačku dob, tek se onda vidi utjecaj učitelja. Mudra izreka kaže da utjecaj učitelja nikada ne prestaje, vječna je to iskra koja se može generacijama prenositi.

Možda  rad profesora Martinovića nije toliko poznat  i  vidljiv ali iskra koju je on zapalio još uvijek tinja  i utkana je u suvremeno hrvatsko školstvo. Njegova životna i radna biografija to pokazuje i posve je prikladno i primjereno  školu u Štitaru nazvati  njegovim  imenom. Dug  je to zavičaja i rodnog mjesta. To su učinile i škole u mnogim okolnim mjestima nap. Bošnjaci svome Bernardinu Tomi Leakoviću ili Babina Greda svome  velikom sinu  Mijatu Stojanoviću ili Velika Kopanica svome Ivanu Filipoviću zatim škole u Vrbanji, Cerni, Otoku, Starim Mikanovcima  itd. Nezgoda je u tome što se oduzima ime poznatom  pjesniku, no ponavljam nema tu nikakvih ideoloških primisli. Ivan Goran Kovačić ima svoje mjesto i značaj u hrvatskoj književnosti. To što se škola u Štitaru više neće zvati njegovim imenom  nipošto neće umanjiti njegovo djelo. Pjesnička zvijezda Gorana Kovačića neće zbog toga potamniti. S druge strane po prof. Martinoviću teško će se nazvati neka škola ili kakva kulturna institucija, zato po primjeru okolnih škola, barem rodno mjesto mora čuvati uspomenu na njegov predani rad.

Tekst napisao: Mato Dominković, tajnik škole

Izvori:

Biblioteka “ Slavonica”

Iz povijesti Vojne krajine, Ivan Martinović

Spomenica OŠ Ivan Goran Kovačić

Ivan Martinović, Iz povijesti Vojne krajine, Privlačica,Vinkovci, 1994.

Vlč. Luka Vincetić, obiteljska sjećanja o prof. Martinoviću

Znameniti i zaslužni Hrvati 925.-1925.

Hrvatska enciklopedija