Tajana- Zimska kraljica
„Kad će više zima“, upitala se Tajana češljajući svoju vranu kosu, „ovo više ne mogu podnijeti“. Ujutro, kad se probudila, pogledala je kroz prozor. Sve je bilo obavijeno gustom maglom. Ništa se nije vidjelo. Tajana je ugledala svoj odraz na prozorskom staklu. Njena duga, crna kosa je postala snježno- bijela. Ledeno plave oči su se isticale na alabastarskoj puti. A kao kontrast tome svemu su bile njene krvavo- crvene usne.„Napokon“, pomislila je. Sišla je u podrum. U najudaljenijem kutu je stajala stara škrinja. Iz nje je izvadila haljinu. Gornji dio je bio satkan od samih dijamanata, a donji je padao u slapovima tila. Na glavu je stavila safirnu krunu ukrašenu dijamantima. „Došlo je i moje vrijeme“. Izašla je van. Svojim je dahom stvarala maglu, gdjegod je kročila bosom nogom, sve se zabijelilo. Pogledom je ledila sve pred sobom. Krenula je u svoj dvor na vrhu Velebita. Nalazio se u oblacima, okovan vječnim snijegom i ledom, obavijen bijelim ružama. Ulaz u Zimski dvor čuvala su dva čuvara. Iz leđa su im izbijala krila, a u ruci svakog od njih po mač. Tajana je u rukama nosila život. Dotakla je obojicu i oni su oživjeli. Ušla je u dvor. Mramornim stepenicama se popela do staklenog prijestolja urešenog safirima. Pozvala je čuvare i zapovjedila im da dovedu ljude iz sela u podnožju planine. Tako su i učinili. Tim ljudima je podarila moć. Poslala ih je po cijeloj zemlji da siju hladnoću. Početkom ožujka osjetila je slabost. Njezin stari izgled se vraćao, jer je stizalo proljeće. Izašla je iz dvorca i zadnjim snagama ga zamrznula. Vratila se u svoje selo kao obična djevojka, a ne Zimska kraljica.
Matea Miličić 8. a
