Osnovna škola Ivana Martinovića

Učenici sedmih razreda okušali su se u pisanju kriminalističkih priča. Objavljujemo najuspjelije. Priče sadrže sve odrednice pravih kriminalističkih tekstova, pripremite nokte za grickanje…

Veliki nesporazum

Te noći vraćala sam se sama kući iz škole. Bila sam na probi zbora. Padala je kiša, a ja sam zaboravila kišobran. Skrivajući se pod tende trgovina i kafića, začula sam jurnjavu automobila. Malo sam se uplašila jer su toliko jurili, ali sam nastavila hodati. Zgrada u kojoj stanujem bila mi je odmah prekoputa, potrčala sam. Kad sam došla u stan, na stolu je bila mamina poruka:''Tata i ja smo u kinu, nećemo se vratiti do 11. Podgrij si špagete i idi u krevet.''

Pojela sam večeru, a kako je bilo tek devet sati, odlučila sam pogledati TV. Uzela sam  grickalice i otvorila prozor da malo izračim stan. Opet se čula ona jurnjava pa sam odlučila vidjeti što je to. Provirila sam kroz prozor, a tada sam ugledala nešto začuđujuće: niski ćelavac je otvorio vrata auta i pozvao svog kolegu, a ni on nije izgledao kao dobar tip, barem sam tako vidjela. Bio je visok, neobrijan, duge kose, a oči su mu bile tamne poput ugljena, moram priznati, izgledao je vrlo zastrašujuće. Prekoputa moje zgrade bila je velika banka, a oni su krenuli prema njoj. Ćelavac je pred staklenim vratima banke izvadio iz prtljažnika veliku crnu torbu i nešto iz nje. Baš kad su htjeli ući u nju, zazvonio mi je telefon. Podigla sam ga, a mama me je pitala jesam li sve obavila i otišla u krevet. Rekla sam joj da neka dva tipa pokušavaju opljačkati banku, ali ona mi nije vjerovala. Naredila mi je da odmah odem spavati. Spustila sam slušalicu i provirila kroz prozor da vidim što ''lopovi'' rade. A onda sam primijetila da ih nema, ali im je auto još bio tamo. Uzrujala sam se, sigurno pljačkaju banku. U istom trenu nazvala sam policiju i obavijestila sve susjede. Izašla sam na ulicu u nadi da će se svi pojaviti. Pred banku je izašlo nekoliko susjeda i ubrzo zatim tri policijska auta. Rekla sam im da sam ih ja nazvala i da su tipovi u banci.

Za nekoliko minuta ta se vijest proširila do sljedeće ulice, i pred bankom je stajalo oko 50-ak ljudi. Ona dva čovjeka koja su bila unutra, začula su buku i počela su otvarati vrata. Prije nego što su izašli, rekla sam svim ljudima da sam ja ta koja je sve otkrila i pozvala policiju. Ljudi su mi počeli pljeskati za hrabrost, a vrata banke su se počela otvarati. Čim su dva tipa izašla da vide što se događa, policajci su im grubo rekli da dignu ruke u vis, a njima dvojici uopće nije bilo jasno što se događa. Odgovorili su policiji da oni rade u banci. Isprva im nitko nije vjerovao, ali se ispostavilo da su oni noćni čuvari koji su zakasnili na posao. Svi su me ljutito gledali, a ja sam molila Boga da je sve ovo san. A tako je i bilo.

Eva Peić, 7.b

na vrh

Izgubljeni sin

Bilo je toplo ljeto, svi su išli na plažu dobiti tamniju boju. Tihana je bila djevojka od dvadeset godina. Neiskusna majka jednog nestašnog dječaka Paula. Jedva je izlazila na kraj s njim, još k tome - bila je samohrana. Dečko ju je ostavio čim je čuo za trudnoću i više se nije  javljao. Jadnica. Tihana je, od obiteljske ušteđevine, kupila stan na moru. Roditelja nije bilo da joj pomažu, davno su  zbog posla odselili u Rim, a njezina jedina sestra ležala je u bolnici, imala je stravičnu automobilsku nesreću. To je za Tihanu bila noćna mora, ali što ćete, to je život, mora se živjeti.

Tihana je jednog vrućeg utorka odlučila otići na kupanje sa svojim sinom. Ponijela je sve što joj je bilo potrebno. Kada su došli na plažu, more je bilo mirno. Paul je bio radostan i jedva je čekao da napravi bombu u vodi, iako je imao samo četiri godine.

„Idi se kupati“, govorila je Tihana svome sinu. Nakon pola sata, more je postalo uzburkano. Valovi, hladan vjetar, oblaci. Tihana je bezbrižno zadrijemala i zaboravila na malog plivača. Svi su se ostali ljudi pokupili i otišli s plaže, ostala je samo Tihana. Paula nije bilo.

Kad se  napokon probudila, vidjela je olujno nebo, nemirno more i kišu. Dozivala je svoga sina, ali uzalud, njega nigdje nije bilo. Sva uplašena otišla je na policiju i prijavila nestanak. Zbog žestoke oluje, potraga je krenula tek sutradan. Ronioci su cijeli dan tražili truplo, možda se utopio. Policija je ispitivala sve ljude koji su kobnoga dana bili na plaži. Nitko ništa nije znao. Tihani se srušio svijet. Iako je on bio zločest i nestašan, Tihana ga je voljela svim srcem.

Prolazili su tjedni, mjeseci, godine. Tihana, ali i svi ostali, izgubili su nadu da je živ. Tihana je navršila trideset i četiri godine. Vjenčala se za zgodnog manekena Roberta Rulera. Uživala je, iako joj je u srcu ostala praznina. Nema njezinog sina, njezine krvi…

Jedne je nedjelje kupila novine. Nije bila obožavateljica, ali voljela je vidjeti što se sve događa u svijetu. Na prvoj je stranici pisalo: „ Bio je otet četrnaest godina “.

„Jadan dečko“, mirno je rekla Tihana, no, kada se bolje zagledala, vidjela je ime Paul, more, plaža, otmica…. „Nije moguće!“ vrisnula je Tihana.

Marina Lešić, 7.b

 na vrh

Samoubojstvo ili?

Rano jutro, 6 sati. Sestra preminulog dobija poziv od njega.

„Gdje si?“

„Evo me, idem kod tebe.“

„Nemoj. Cijelu noć nisam spavao, prijetili su mi i morao sam otići od kuće. Javit ću ti se.“ Spušta slušalicu.

            Sestra odlazi kod druge sestre i čeka poziv. 7 i 30 h, ponovno poziv.

„Sestro, jesi li ti dobro?“

„Jesam, gdje si ti?“

„Evo me, idem na stan da se odmorim, umoran sam. Javit ću ti se.“

             To je bio pokojnikov posljednji poziv. Sedam punih dana iščekivanja, ništa. Policija, prijatelji i rodbina pokušavali su ga pronaći, ali neuspješno. Svi su zabrinuti. Sedmi dan dolazi policija sa psima, ali opet ništa. Svi su već umorni, iscrpljeni od iščekivanja. Nitko više ne vjeruje da je živ. Osmi ga dan psi pronalaze u šumi, nedaleko od stana u koji se išao odmoriti. Obješenog.

            Svi su šokirani, pokojnik je volio život, kako je to mogao učiniti? Policija vodi istragu, ispituje, sumnjivih osoba ima, ali nema dokaza. Nitko nije vidio ništa. Nitko ništa nije čuo. Ili se svi boje posljedica?

            Slučaj je zaključen kao samoubojstvo. Nikada se neće saznati istina o tom kobnom danu.

Ivona Rskanović, 7.b

 na vrh

Lažna smrt

         Jutro. Osoba pronađena mrtva. Došli su forenzičari da pokupe dokaze, ali tamo je bio samo jedan jedini dokaz, zapravo papirić. Na njemu je pisalo: „U žrtvi je druga poruka, blizu srca.“ Patolog je razrezao žrtvu i  nije našao ništa.

            Prođe možda pola sata kako je patolog zašio žrtvu, a nova već stiže. Ubijena pored kipa nazvanog Srce. Uz žrtvu se nalazila ona ista poruka, ali više nije pisalo srce, nego bubreg. Patolog razreže žrtvu, a od poruke ništa.

            Opet prođe pola sata i stiže nova žrtva. Ubijen pored bazena nazvanog Bubreg.Opet ista poruka kao i prethodne, samo što piše pluća. Patolog razreže žrtvu i ništa ne pronađe.

            Ovoga puta policija odluči provjeriti sva mjesta pod imenom Pluća i nađe samo jedno mjesto s tim imenom. Bio je to Park zaštite okoliša Pluća.

            Policija je uhvatila zločinca i spasila jednu osobu. Dok je policija vodila zločinca u zatvor, on im je rekao kako nije ubio žrtve, samo im je dao injekciju koja lažira smrt. Ubio ih je patolog.

Stanislav Tolarić, 7.b

na vrh