Osnovna škola Ivana Martinovića

Anita Bikić, učenica 8. razreda, ističe se razvijenim pripovjedačkim talentom i zrelim promišljanjima života. Sve je to lijepo uobličeno u kratke priče koje piše. Pročitajte dvije posebno uspjele…

    

     RATE, MRZIM TE!

     «Ivane, Ivane, požuri zakasnit ćeš u školu.» Čuo sam mamu kako me doziva iz kuhinje. Izašao  sam iz sobe došao do majke koja mi je u kuhinji pripremala sendvič za školu, uhvatio sam je za ruku i rekao: «Ali, mama, danas nema nastave. Volio bih ići u školu da ponovno vidim svoje prijatelje , da se ponovno osjećam sretnim, da  gledam kroz prozor bez straha da ću ugledati ljude s puškama koji su bili dobri, ali sada su puni mržnje koja ih izjeda. Mržnje koja im ne da mira. Volio bih da umjesto mržnje vidim ljude koji oko sebe svojim osmijehom šire ljubav. Ali to će biti nemoguće, bar još neko vrijeme.»

     Majka me gledala bez treptaja, a onda me zagrlila i rekla: «Oprosti mi, zbog ovog glupog rata nisam ni vidjela koliko je moj dječak odrastao , postao ozbiljan. I znaš, drago mi je što na pozitivan način razmišljaš za razliku od nekih.» Pogledala je na sat, ustala i upalila tv (opet vijesti). Odjedanput je počela uzimati stvari govoreći: «Hajde, pomozi mi!»

     «Nije valjda da ćemo opet prespavati u podrumu?» upitao sam je razočaranim glasom. Mama me samo pogledala i znao sam da taj pogled potvrđuje ono što sam mislio.Uzeo  sam  još hrane za svaki slučaj , zatvorio vrata od podruma i čuo nekakav zvuk, to je bio zvuk padanja granata. Znao sam jer sam ga dobro upoznao u ovih nekoliko mjeseci. Legao sam i upalio crtić Supermen. Želio sam zaštititi grad, svoju školu, ljude od rata, želio sam uništiti puške i sva oružja. Upravo me majka probudila govoreći: « Želiš li razgovarati s tatom?»

     Ustao sam, uzeo slušalicu, u pozadini  sam čuo pucnjeve pa onda očev glas: «Ivane, slušaj me, ti si hrabar dječak i ti si sada glavni u kući. Trebaš voditi računa o sebi i majci jer ja ne znam kada ću se vratiti, ali želim ti reći da se ponosim tobom i da te volim».

     Prepustio sam slušalicu majci i sjeo, stavio  ruke na čelo i zaplakao. Znao sam da se otac oprašta od mene . A kasnije sam čuo od majke da moj otac ide u opasan dio Vukovara. Sutradan sam nastojao pozitivno razmišljati. Sjetio sam se što je otac rekao,  trebam biti glavni i trudio sam se da majka ne vidi koliko sam zapravo tužan.

     Mislio sam - ima ona dosta briga zbog oca. Prošlo je nekoliko dana otkako se moj otac nije javio. Mislio  sam - sigurno nema vremena. Jer da, ima javio bi se. Napokon je zazvonio telefon, znao sam da je to otac. Majka  je uzela slušalicu s osmijehom, a onda sam vidio kako joj je jedna suza skliznula niz rumene obraze. «Mama, što je?!» upitao sam je.

     Spustila je slušalicu, uzela me za ruku i rekla: «Tvoj otac je rekao da  odemo kod tete Marije u Njemačku, da je ovaj grad postao jako opasan.»

     «Ne, ne želim otići! A otac ?! Ne možemo ga ostaviti.»

     Ipak sam se spakirao, pričekao da i majka učini isto, a onda smo se uputili prema kolodvoru. Na kolodvoru sam gledao grad prekriven ruševinama. U sebi sam se zakleo – jednog  dana, kad sve ovo završi, vratit ću se . Sjeo sam u autobus i rekao: «Obećavam». Kada samo došli kod tete, igrao sam se  s bratićem pokušavajući ne razmišljati o ocu.

     Nakon nekoliko dana stiglo je pismo. Moj otac je ubijen, a tijelo nije pronađeno. Otišao sam u toalet,  pao na koljena govoreći: «Mrzim te, rate , mrzim te! Zašto? Zašto? Proklet bio!»

     Dvadeset  godina kasnije, vratio sam se u Vukovar, šetao ulicama  prisjećajući onoga dana kada sam odlazio… Bože moj, koliko je godina prošlo…

     Danas sam odrastao čovjek. Imam svoj život, svoju obitelj.  Sjeo sam na klupu prisjećajući se oca. Bi li on bio ponosan na mene?     




    

     TREŠNJA                 

     Na  kraju sela nalazila se stara trešnja. Svake godine bi urodila, ali jedne godine se to nije dogodilo. U tom istom selu živjela je jedna djevojčica koja je jako voljela tu staru trešnju. Ona joj je bila jedina uspomena na oca kojeg nikada nije upoznala, ali je dosta čula o njemu.

     Otac je jednog ljetnog dana jahao na konju. Konj je bio umoran od velike vrućine, iznemogao da nastavi dalje pa je, spustivši se, srušio svog  gospodara na pod. Gospodar se tome nije nadao jer nije dobro poznavao konje, bio je nov u selu. Pao je, udario glavom od veliki kamen koji se nalazio na putu i na mjestu ostao mrtav.

     Trešnju je posadio davno, kad se bio doselio jer mu je dvorište izgledalo pusto bez drveća. Nije imao novca pa je uspio zamoliti seljaka koji je živio pored njega da mu pokloni trešnju. Trešnja je bila mala, jadna i činilo se  da će se  svakog dana osušiti i uvenuti.  Ali čovjek je bio zahvalan i na tom jadnom drvetu.Posadio ga je i svakog dana njegovao vodom i onim najboljim, ljubavlju i brigom. Trešnja je postajala sve veća , snažnija, seljaci su joj se divili i zavidjeli čovjeku na jedinom što je imao - trešnji. I tako je čovjek živio sa svojom trešnjom sve dok nije poginuo.

     Te iste godine svi su očekivali da će trešnja procvasti i donijeti plodove. Ali ona je počela venuti za svojim  gospodarom i onom ljubavlju koju joj je iz dana u dan davao, trešnja je osjećala da gospodar nije dio ovog svijeta jer je znala da je nikada ne bi napustio. Seljaci su vidjeli da od trešnje nema ploda pa nisu više marili za nju . U trešnji je bila velika praznina, a oko nje trava obrasla cvjećem…

     Godinama je trešnja stajala usamljena. Poslije nekoliko godina u tu  istu zapuštenu  kuću doselila se djevojčica s tetom. Njezina je majka umrla pri porođaju, a otac je tada bio na putu i rečeno mu je da je  i ta djevojčica umrla. Bio je tužan, nije imao volje za životom, htio se maknuti od svih ljudi i otići gdje ga nitko ne poznaje pa se tako odselio u kuću svog djeda.

     Djevojčica je danima s velikog prozora promatrala trešnju, ali nije joj se usudila približiti. Znala je da  bi joj srce jače zakucalo jer je trešnja bila očeva nada, utjeha, život.

     Jednog dana djevojčica je skupila hrabrost i prišla trešnji. Sjela je pokraj nje i obratila joj se: „Znam da se sada pitaš tko sam i zašto te promatram, a isto tako znam da te moj otac volio i da bi bio tužan da te vidi ovakvu. Ti si jedino što mi je ostalo od njega. Zato te molim, nama za ljubav, ponovno  oživi, procvjetaj, budi  sretna kao prije 8 godina. A ja ti obećavam da ću te svakog dana posjećivati, voljeti  kao moj otac ,samo ako mi ti to dozvoliš.“

     Otada je trešnja svake godine, svakog dana dopuštala djevojčici da joj se podvuče pod kožu. I  bila je sretna kao kad se za nju brinuo njen gospodar.