Osnovna škola Ivana Martinovića

Učenica 8.a razreda, Anita Bikić je napisala jos nekoliko sastava. Ljubav je najjača snaga, Rijeka života, Tko je djevojka s fotografije i Život seljaka Luke. Uživajte!

Ljubav je najjača snaga

Sve je bilo odlično, bila sam sretna, imala sam najboljeg dečka, najzabavnije društvo i išla sam u dobru školu.

Sve dok se nisam razboljela. Od tada je sve postajalo gore, često sam znala pasti u nesvijest. A onda sam odlučila: Ne, ne mogu više i ne želim biti osoba koju će svi sažalijevati, kada ne bih došla školu ili bi mi pozlilo.

U početku mi nije bilo jasno. Iako nisam htjela priznati ni samoj sebi, svaki dan osjećala bih se umorno, čak i kad ne bih ništa radila. Tražila sam opravdanja, a onda kad bih se svakim danom osjećala umornijom, toliko da sam jedva hodala, shvatila sam da je vrijeme da posjetim liječnika. Liječnik je bio veseo kao da je htio dati do znanja pacijentima: ''Sve će biti u redu!'', ali znala sam da se iza tog osmijeha krije skrivena tuga koja je maknula osmijeh i pokazala svoje pravo lice. Liječnik je jednostavno rekao: ''Imaš leukemiju!''. Ta mi je riječ stalno bila u glavi i pitanje: '' Ali zašto ja i zašto baš kad sam napokon postala sretna i kad imam savršen život?''

Roditelji su mi često pravili društvo, praveći se da je sve kao i prije bolesti. Provodeći sate u sobi gledajući u jednu točku, zaboravila sam na Ivana koji je mislio da se ljutim na njega i da je to razlog ne javljanja na mobitel. A kad sam mu sve ispričala i dodala: ''Odlazi jer ne želim ničije sažaljenje, a pogotovo ne tvoje!'', on me zagrlio i rekao: '' Ja sam tu zato što te volim.'' Bilo mi je drago što sam se mogla osloniti na nekoga kome vjerujem i tko me razumije. Ivan mi je svaki dan pravio društvo. Nakon  nekoliko dana išla sam na pretrage  i saznala da mi ostaje nekoliko mjeseci života. Odlučila sam  tih nekoliko mjeseci provesti što bolje družeći se s prijateljima, obitelji i Ivanom. Iako mi nije ništa govorio, znala sam, njegov pogled govorio je da osjeća krivicu što se nismo ranije upoznali i što sve nije drugačije. Kad sam osjećala da se bliži kraj, odlučila sam napisati pismo koje bih stavila do naše zajedničke slike. U ponoć mi je bilo jako loše i u trenutku kad je Ivan ušao u moju sobu,  pala sam s kreveta. Uhvatio me, pogledao svojim smeđim očima i rekao: ''Ne,  još nije vrijeme, ne ostavljaj me!'' Samo sam ga uhvatila za ruku, stisnula i rekla:' 'Volim te, ti si najljepše što mi se moglo dogoditi u životu, hvala ti što si ga uljepšao!'' Sklopila sam vlažne oči. Poslije sahrane Ivan je ušao u sobu gledajući sliku. Pronašao je pismo u kojem je pisalo: ˝Sad kad čitaš ovo pismo i znaš da nisam s tobom  nego na nekom drugom mjestu, ne želim da osjećaš krivnju. Iako mi to nikada  nisi  priznao, odavao te pogled. Znam da sada želiš da sam s tobom i da je sve ovo san, ali ako je sve ovo što mi se s tobom dogodilo bio samo san, poželjela bih da se nikada ne probudim, nego da zauvijek budemo samo ti i ja!''

na vrh

Rijeka života!

Tekla sam lagano prema svom cilju zanemarujući ljude oko sebe koji bi me omeli pa bi se morala vratiti na početak pa onda ponovno poteći. Trudila sam ne oslanjati se na vjetar koji bi me, kad bih bila na dnu snage, povukao naprijed. Htjela sam se osamostaliti znajući da neće uvijek zapuhati i da ću biti prepuštena samoj sebi.Bila sam uvijek bistra unatoč komadićima papira koji bi me bockali, a kasnije i  gušili.Ni tada nisam prestala teći prema svom cilju gdje su bile mnoge rijeke, spojene u jednu veliku na kojoj bi  i leptir zavidio jer je stvarana s mnogo ljubavi i slobode. Ali teret, kojega sam nosila od svog izvora,  bio je jači i prerano me odveo prema ušću. A kada bih došla do njega, Sunce  bi me toplo dočekalo grijući, zacjeljujući rane koje su se  sakupljale godinama. Srce mi je kucalo davajući znak da se osjeća  nesretnim i da želi otići, prisjećajući se  da ne smijem zaboraviti svoje sestrice koje me godinama čekaju. Znala sam da je to samo želja, ali one se ne ispune uvijek.  I zato, iz zahvalnosti Suncu, sklopila sam umorne oči i nestala..

na vrh

Tko je djevojka s fotografije?

Dan je počeo kao i  obično. Krenula sam na posao automobilom. Vozila polako, dok nije zazvonio mobitel i  prateći  pogledom cestu,  izvadila  ga, jednom rukom držala upravljač, a drugom izvlačila papir da zapišem adresu gdje se trebam naći s prijateljima. Vidjela sam  rub ceste i pokušavajući se zaustaviti stisnula sam kočnice,  prekasno .Izletjela sam s ceste.  Smetalo mi je svjetlo  proljetnog sunca da vidim raj u kojem se nalazim. Grijalo je kao da se boji  da ću otići, da ću po zadnji put udahnuti  miris  ljiljana, propustiti sitni svjetlucavi  komad pijeska.  Sama, izgubljena, sjela sam na kamen promatrajući djevojku koja ulazi s osmijehom dok joj vjetar podiže kosu zlatne boje poput  klasja žita. Promatrajući lice, pokušavala sam pronaći tužan  pogled plavih bistrih očiju, želeći se uvjeriti da nisam ja jedina tužna jer sam još toliko toga htjela ostvariti, ali sve je nestalo. Ostalo je na cesti onoga dana. Nije  još kasno. Čula sam glas i osjetila nekakvo zračenje, iskrenost. Ne razumijem, zar ovo nije raj?

- Jeste, ali ovo je za tebe privremeno boravište. Ja sam tebi darovala svoje srce koje će za nekoliko minuta ponovno početi kucati u tvom tijelu. Kada sam čula da je ljudskom biću potrebno nečije srce, shvatila sam da ću umrijeti i da je bolje da ti ga predam – rekla je nepoznata djevojka.

- A od čega si umrla? – upitam.

- Od  velike količine droge, tražeći utjehu, ne znajući da je smrtonosna – tužno odgovori ona. 

- Ali zašto baš ja? – čudila sam se.    

- Kada sam vidjela kako ulaziš u bolnicu, znala sam da ne želiš napustiti ovaj svijet – reče. 

- A zar se ti ne kaješ? – upitam.

- Zato što sam ti darovala srce? – reče djevojka.

- Ne zato, nego zbog toga što si ovdje, a ne tamo dolje? -  ponovim. 

- Kajem se jer nisam cijenila život  i  što sam  ga  provela na okrutan način, ali sada sam ovdje gdje mi je mjesto i gdje  se osjećam ispunjenom – objasni djevojka.

- Ali ostat ćeš sama! – tužno sam joj rekla.

- Neću, Bog je sa mnom. Žao mi je što nisam bila jaka vjernica. No, dosta o tome.  Moj je život prošlost, a ovo sad je sadašnjost. Ti ćeš se vratiti na svijet  i  čuvaj ono što sam ti darovala jer je dragocjeno i neprocjenjivo – utješila me djevojka.

Otvorivši oči,  vidjela sam liječnika,  znala sam da sam ponovno na Zemlji.  Uhvatila  sam  ga za ruku i upitala  mogu  li dobiti podatke o djevojci čije je srce  presadio meni.

- Kasnije – odgovori liječnik.

- Ne, želim sada,  molim vas! – rekla sam ucviljeno.

- Pričekajte – odgovori liječnik.

Prije spavanja uzela sam kutiju i počela gledati fotografije. U tom je trenutku došla sestra dati mi injekciju.

- A tko je djevojka sa fotografije? – upita sestra.

Udubivši se u fotografiju rekla sam,  da je ta djevojka najposebnije biće koje treba biti uzor svim ljudima i  ona će uvijek živjeti u meni, dokle god ovo srce kuca.

na vrh

Život seljaka Luke

Na kraju sela u malenoj kućici živio sin Luka  sa starom majkom. Živjeli su skromno i zadovoljno. Sve dok se majka nije razboljela i umrla. Luka je tada bio u selu, išao je kupiti  novog konja. Kada je došao kući, uzeo je majčin lijes i lopatu te ju sahranio na starom groblju ispod lipe. Nakon što ju je sahranio, tužno se uputio kući.

U dvorištu je zatekao seljaka Ivu s nekom ženom i muškarcem.

- Iva, odakle ti tu? - zapitao je iznenađeno.  

- Oprosti što dolazim ovako kasno, ali moja kćer i zet tek se sada stigli iz grada, nemaju gdje biti. Žao mi je, ali došao je trenutak da napustite kuću ti i tvoja majka - rekao je Iva tužnim glasom.

- Moja je majka umrla, upravo sam ju sahranio, znam da si ti dobar čovjek, to si i pokazao kada si mi ponudio tu kuću i ja ti to nikada neću zaboraviti – tužno reče Luka. 

Nakon  tih riječi, Luka je otišao po svoje stvari. Izlazeći van, podigao je kapu i nestao u magli. Lutao je poljima, šumama sve dok nije svanulo. Tek se tada odlučio odmoriti ispred seoskih vrata.

Upravo je tada sluškinja  izašla van baciti vodu iz lavora i ugledala Luku kako spava na stepenicama. Pozvala ga je da uđe u kuhinju kako bi nešto pojeo jer je izgledao iscrpljen, blijed. Ulazeći u kuhinju, ugledao je damu Sofiju i njezinu kćer Višnju kako dolaze u kuhinju. Luka se odmah zaljubio. Gospođa Sofija smilovala se i zaposlila Luku kao čistača štale. Sljedeći se dan Luka odmah ujutro primio posla. Dok je čistio štalu, u vrtu je sjedila Višnja i osmjehivala se, a onda pokazala prstom Luki da priđe. Luka je došao i sjeo pokraj nje.

- O ružo, kako si lijepa, kako djeluješ sretnom, o, da sam ja barem sretan! – uzdahnuo je Luka promatrajući ružu.

- A zašto nisi ? – znatiželjno će Višnja.

- Zato što mi je prije nekoliko dana umrla mama. Od kada sam ju sahranio, nisam ju išao posjetiti - Luka će tužno.

 Višnja mu je predložila da zajedno odu na grob. Sutradan, nakon što je Luka počistio štalu, uputili su se prema groblju.Neko vrijeme su ostali tamo, a onda su krenuli kući. Putem su razgovarali o školi u koju Luka nije nikada išao jer je morao brzo odrasti. Razgovarali su o svemu i svačemu i shvatili su da su isto godište. Višnja i Luka su se zaljubljivali i tajno nalazili u vrtu. Odlučili su se vjenčati, ali Višnjini roditelji to nisu dopustili dok Višnja ne navrši 18. godina i ne završi školu.

- Napokon  je došao i taj dan - rekla je Višnja sluškinji dok je oblačila  vjenčanicu.

Višnjini roditelji, gosti i Luka otišli su u obližnju crkvicu gdje su se Luka i Višnja vjenčali. Nakon kratkog vremena Višnja je ostala trudna i rodila djevojčicu Saru.

A samo nakon nekoliko mjeseci od Sarinog rođenja Luka je završio u zatvoru jer su ga seljani optužili da je ubio svoju majku i da ju je zbog toga sam  sahranio. Bio je u zatvoru, a za to vrijeme Višnja ga nije posjećivala jer joj roditelji  nisu dopustili. Čak su htjeli da se rastanu jer nisu htjeli da im zet bude ubojica. Višnja se zatvorila u sobu,  povukla se u samoću, jedina je ona vjerovala da Luka nije kriv,a kada je čula da će ga osuditi na smrt, umrla je od tuge. Kada je došao trenutak da ga ubiju, došao je seljak Iva i rekao da je Lukina majka imala rak i da ju je taj dan posjetio te da je bila na samrti, a  Luka nije znao za rak. Luku su oslobodili.  Sjeo je na konja i uputio se prema Višnjinoj kući.Na pola puta naišao je na njezinog starijeg brata Ivana.

- Ne zaustavljaj me, idem Višnji – rekao je strogo Luka.

- Ona je umrla od tuge za tobom, ubojico, i sada ćeš ići u pakao – rasrdio se Ivan.

Podigao  je pištolj i upucao Luku ravno u srce. Luka je pao s konja i  na mjestu ostao mrtav. Nakon  dvadesetak godina Sara se udala, rodila djecu. Nakon što su djeca porasla, odvela ih je na groblje i ispričala im priču.

- Vaši baka i dida su se voljeli sve do smrti. A oni nas sada gledaju s neba sretni što su ponovno zajedno – objasnila je Sara.

na vrh